Piše: Dena

Smrt četvorice ovisnika u zadnjih nekoliko dana i priča koja kruži da se po Splitu prodaje heroin iznimne čistoće kažu (čitajući medije) uznemirio je ovisnike. Oni sada razmišljaju koliku dozu uzeti; pola, trećinu „piza“. Čini se kao da su na trenutak počeli razmišljati o svom stanju, o tome kako je svaki dan za njih, kao poklon. Što i koliko se toga još treba dogoditi?
Kao da se rizik od svakodnevne neizvjesnosti (što i koliko konzumiram) i traganja za neophodnim novcima ili bezuspješna liječenja, nije nešto dovoljno alarmantno. Ovisnici žive bez velikog optimizma da će jednog dana ipak prestati konzumirati droge. Život se pretvorio u sigurnu smrt a nada je iščezla, baš kao i alternativa zvana „metadon“ od kojeg ovisnik još snažnije ostaje zacementiran, jer misli, ako je to moja jedina pomoć …
Čitam kako je navodno sam diler rekao svojim „mušterijama“ da se pripaze jer je nešto "jako" u gradu. Zbilja njegovo dušebrižništvo vrijedno je svake pohvale!?
Okrenimo se na trenutak onima kojih nema. Za njih više nitko, ni na nebu, ni na zemlji ne može učiniti ništa.
Još mi naviru riječi jednog od njih: „Kad izađem iz zatvora počet ću iz početka“. Više od šest mjeseci djelatnici udruge Grad na gori posjećivali su jednog od dvojice nesretnih mladića čija su tijela pronađena u Kaštel Sućurcu. Pričali su mu o ljubavi Božjoj koja mijenja ljude i Isusu koji nudi novi početak. Svjedočili o osobnim promjenama a nakon što je odslužio kaznu, htjeli su pomoći oko odlaska u komunu (O tome je naime, dosta razmišljao dok je bio u zatvoru).
Ma koliko meni (nama) bilo teško i ma koliko pristupao ponovnim preispitivanjima shvaćam da nikad neću voljeti čovjeka koliko Isus. On stoji na vratima i kuca a svatko od nas za sebe otvara ta vrata.
Zaključujem; život je dragocjen i mi smo vrijedni u Božjim očima.
Hvala mu za milost i za svaka vrata koja su se otvorila na njegov poziv.