Unutarnja želja
Svoje snažne želje da u cijelosti budem prihvaćen i voljen bio sam svjestan i kao dječak. Vjerovao sam da će mi se želja ispuniti ako budem imao djevojku. Snagu te čežnje dobro sam osjetio kao četrnaestogodišnjak, jednom prigodom na eskurziji, dok sam ležao pijan, plačući: - Nitko me ne voli!
Jedna mi je djevojka nježno dlanovima pridržala glavu i rekla: - “Ja te volim”.
Bio je to trenutak u kojem sam se osjećao potpuno prihvaćen i voljen. Već sutradan, čarolija je nestala, a moja se potraga nastavila.
Jedno od ljepših razdoblja u mojemu životu počelo je kada sam, za maturalni ples, trebao naučiti plesati. Prišao mi je trener, Slovenac i rekao da bih mogao biti dobar. Te se godine sjećam kao uistinu lijepe, međutim, uskoro sam prešao u profesionalne vode. Plesom sam se bavio deset godina. Mogu bez pretjerivanja reći da sam, u tom desetljeću, doživio mnogo toga na čemu bi mi mnogi pozavidjeli.
Vrlo brzo nas je, naime, počela nositi rijeka uspjeha koja ima svoja vlastita pravila i zakonitosti. Dospio sam na prvo mjesto kao plesač rock & rolla, najprije u svom rodnom gradu, a s tim je došla i popularnost. O nama su pisale novine, učestala su putovanja, zaredali se nastupi... Uživali smo u pljesku publike. Nije proteklo dugo i osvojio sam prva mjesta na dva državna prvenstva, u
Vatroslavu Lisinskom i u Domu sportova. Bilo je uistinu lijepo, ali, nekako, nije bilo dovoljno.

Prvi u državi

Ni brojna gostovanja, ni popularnost, ni naklonost publike, nisu mogli izbrisati nezadovoljstvo koje je tinjalo duboko u meni, a ni utažiti unutarnju glad. I dalje sam žudio biti potpuno voljen i prihvaćen.
Na estradi, u rock & rollu, ne treba dugo da naučiš glumiti radost i široko se osmjehivati, iako, iznutra, postoji jedna bolna praznina koja upozorava da nešto nedostaje.Bila mi je sve očitija ispraznost takvoga života, ali nisam znao što bih trebao uraditi. Gdje bih se trebao okrenuti?!

Dan poslije
Film koji je na mene ostavio snažan utisak i koji me, govoreći bez pretjerivanja, prilično uzdrmao, nosio je naslov Dan poslije. Tema filma je kataklizma svijeta i, moram priznati, prilično sam se uplašio shvativši da će sav svijet, sve ovo vidljivo oko nas, jednom neminovno nestati.
Nisam mogao povjerovati da je ovo ovdje uistinu sve: živiš neki život, a onda umreš i nema te. Užasno! Moja se potraga za smislom života nastavila.

Autogeni trening
Sada znam da je autogeni trening, koji sam također isprobao u svojoj potrazi za pravim odgovorom, bio jedan od putova koji nikamo ne vodi.
Ležao bih u sobi pokušavajući se distancirati od samoga sebe i, u isto vrijeme, nastojeći se promatrati.
Zamišljao sam da mi je jedna ruka hladna, a druga topla, da sam miran... Nastojao
sam upravljati svojim tijelom svojom vlastitom snagom, ali u mojemu se životu ništa nije promijenilo. Nezadovoljstvo, praznina i glad su i dalje bili tu. Osjećao sam se prevaren i izgubljen.
U to sam vrijeme proučavao literaturu Vladimira Grudena.


Psihologija
Jung, Frojd, Fromm - bili su još jedna postaja na mojemu tragalačkom putu. Gutao sam i druge psihološke knjige u nadi da ću u njima pronaći rješenje. No, psihologije uspjeha nisu me mogle pomaknuti s mrtve točke. Njihovi autori nisu imali konačan odgovor, i oni su, na kraju, bili izgubljeni kao i ja sam.

Roditelji
Moji su roditelji za mene učinili sve što su umjeli i znali, ali koliko god se trudili, nisu mi mogli pomoći. Nisu imali rješenje za moju glad.
Veliki matematičar i kršćanin, Pascal, rekao je jednom da je Bog u čovjeku stvorio prazninu koju samo On može ispuniti. Te sam riječi mogao razumjeti tek mnogo kasnije, kada je Gospodin Isus ušao u moj život i ispunio je. JA SAM KRUH ŽIVOTA, TKO OD MENE JEDE NEĆE OGLADNJETI.
Pred kraj moje plesne odnosno sportske karijere, nakon što sam u Hrvatskoj postigao najviše što je moguće i okitio se trofejima, bio sam frustriran. Kamo dalje? Je li to život?
Nisam imao snage ponovno započinjati, probati nešto novo i ispočetka... Iza mene je bilo deset godina rada i kucnuo je trenutak u kojemu sam bio prisiljen stati. Imao sam ozbiljnu ozljedu kralješnice. Liječnik me, na mojemu zadnjemu državnom prvenstvu u Domu sportova, upozorio da bih, ukoliko nastavim trenirati, mogao postati invalid.
Radilo se o diskus herniji - iskliznuću diska između kralješaka. Disk je pritiskao živčani splet i mogao ga je, na neki način, prekinuti. Prsti na nogama su mi se počeli uvlačiti. Noćima nisam spavao. Nisam mogao hodati, a ni sjediti. Ipak sam, u takvome stanju, nakljukan voltarenima, izišao na državno prvenstvo i pobijedio. Bio sam prvi.

Hare Krišna
Teologija Hare Krišnovaca je, preko jednog poznanika, ušla u moj život. Počeo sam, prvi put u životu, razmišljati da Bog doista postoji. U to sam vrijeme znao, šetajuci svojim kvartom, pjevati HARE KRIŠNA, HARE RAMA... i tako bez prestanka. Sada mogu samo reći da se nikada u svojemu životu nisam gluplje osjećao. Na kraju sam, onako jadan i bijedan, postao smiješan i sam sebi.
Razmišljajući kako ću u idućemu životu, možda, biti krava ili mrav, morao sam, i ne htijući, sam sebi priznati: - Ovo je ludost!
Dobro pamtim kako mi je, neposredno prije operacije, jedna časna sestra savjetovala da se okanim Hare Krišne dok sam ja, još uvijek, očajnički, čitajući njihovu literaturu, nastojao pronaći pravi put.
Uistinu nisam znao izlaz. Cijelo to naučavanje nije me ni za dlaku približilo smislu, ali ja nisam poznavao bolje. Kršćanstvo sam kao dječak odbacio.

Operacija
Teško mi je bilo povjerovati da se nalazim na operacijskom stolu. Probudio sam se u panici. Nisam mogao udahnuti zrak. Pokušavao sam to, nekako, reći sestri, ali zbog narkoze nisam uspijevao pomaknuti ni malim prstom. Srećom, druga je sestra vidjela moje kolutanje očima i na nos mi je brzo pritisnula masku s kisikom. Ubrzo je sve bilo u redu. Međutim, tada, u tome trenutku, osjetio sam smrtni strah. Pomisao da sam mogao umrijeti bila mi je nevjerojatna. Živio sam, naime, u uvjerenju da sam najjači, nesavladiv, da me nitko ne može zaustaviti.
Istina je bila drugačija. Bio sam bespomoćan kao malo dijete.

Posao u tiskari

Biokovka
Bila mi je potrebna rehabilitacija i Biokovka je bila moje sljedeće odredište. Kako je u to vrijeme bjesnio rat u Bosni i Hercegovini, Centar je bio pun ranjenika s najstrašnijim ozljedama: neki su bili bez dijelova tijela, ruku ili nogu, izranjavanih glava...
Bio sam užasnut. Pao sam u depresiju i počeo razmišljati o tome da sebi oduzmem život. Bio sam bio kukavica. Život mi je izgubio smisao. Osjećao sam se kao nikada do tada - ostavljen, usamljen i odbačen. Nitko me, onoga istinskoga, pravog mene, u dubini mojega bića, nije mogao razumjeti.
Danima sam šetao obalom, postavljajući sebi tisuću pitanja. Nisam pronašao odgovore, nisam vidio svjetlo kroz tamu, nisam mogao dokučiti smisao u životu, a nisam znao ni što dalje.

Breme
Raslo je, povećavalo se i sve više me je pritiskalo. Sve su mi češće, u misli počeli dolaziti grijesi, strahovi i sumnje. Ako čovjek živi onakvim brzim tempom kao što sam ja živio, onda baš i ne uočava greške. Sada, kada sam imao dovoljno vremena, mogao sam se osvrnuti na cijeli svoj život i bio sam, nekako, prestravljen ispraznošću, lutanjem, traženjem, greškama...
Pred očima mi se, poput kakvoga filma napravljenoga prema predlošku mojega vlastitog, detaljno ispisanoga životnog scenarija, odvrtao moj život, dan po dan. Izmjenjivale su se slike: laži, sitne krađe, iskorištavanja, povrede koje sam drugima nanio, sebičnost, nečistoća, bludnost...
Počeo sam mrziti samoga sebe, a u isto vrijeme sam se želio osloboditi toga bremena. Svakim je danom postajalo sve teže i teže.
Bio sam poražen. Kao u nekom svjetlu, sve sam jasnije mogao sagledati svoju iskvarenost, bespomoćnost pred životnim problemima, nemogućnost da dajem pravu ljubav i da istinski volim.
Nisam se želio vratiti u Split jer sam se, nekako, sramio svojega života.

Pred povratak
Nekoliko dana prije povratka, među nas, bolesnike, došla je skupina kršćana, veselih mladih ljudi s gitarama. Budući da sam još u najranijoj mladosti napustio razmišljanja o kršćanstvu, vesela grupa mi je, na prvi pogled, izgledala bezvezno. Ali, kao da me neka sila gurnula, bolje rečeno, udarila u stražnjicu i rekla: - Idi tamo!
Istovremeno, bila je to i smiješna i tužna scena. S jedne strane nalazila se skupina ranjenih, depresivnih i bezvoljnih ljudi, a s druge strane veseli mladi svirači. Svi smo se okupili oko njih i slušali njihove pjesme. Vidio sam toplinu i ljubav na njihovim licima. Kao da su cijelim svojim bićem slali poruke da nas vole. Pjevali su o Isusu.
Nikada ništa slično nisam vidio ni doživio. Pored tih ljudi, premda ih nisam poznavao, osjećao sam se voljen.
Shvatio sam da je život, koji sam do tada živio, bio život interesa i trgovine. Ljubav se morala kupiti ili, barem, razmijeniti. Ovdje, ovi mladi ljudi, nudili su je besplatno. Pjevali su svim srcem o Isusu, govorili su nam da nas Isus voli. Mene da NETKO VOLI?! To mi je zvučalo kao science fiction, putovanje kroz svemir. Ali, ta se misao sve dublje usijecala u moje biće: - Isus me voli, mene netko voli!
Drugi bolesnici su se ubrzo počeli razilaziti, sve to im je pomalo postajalo dosadno, ali ja sam, kao prikovan, sjedio na svojoj stolici i buljio u njih.Fasciniralo me njihovo zajedništvo i ljubav koja je među njima bila gotovo opipljiva.

Novi zavjet u mojim rukama
Dali su mi Novi zavjet i knjižicu Tko je Isus. Držao sam ih kao najveće blago u rukama, a da ni sam nisam znao zašto. Sveto Pismo nikada do tada nisam čitao.
Sljedeće tri noći i tri dana spavao sam vrlo malo. Moj život je stigao do prekretnice. Knjižice koje sam dobio, istina koju su sadržavale i prenosile bile su mi hrana i okrjepa. Isusove riječi prodirale su u mene kao voda. Sve je bilo tako jasno i jednostavno. Na kraju knjižice nalazila se mala molitva.

Molitva
Isuse, priznajem svoje grijehe, uđi u moj život i daj mi novi početak. Zahvaljujem ti sada. Preuzmi kontrolu u mom životu.
Uistinu, sve bilo tako jednostavno i živo. Međutim, tek mi je predstojala borba. Bog mi je nudio ono što sam želio: novi život, novi početak. Ali, u isto vrijeme, da bih to prihvatio, morao sam priznati da je sve ono što je činilo moj život, bilo promašeno. Štoviše, da je cijeli moj život bio - promašaj.
To nije bilo lako. Nešto u meni se suprotstavljalo takvom priznanju, cijelo moje tijelo je bilo protiv. Bio sam u pravoj agoniji. U glavi su mi se rojile slike iz prošlosti, moji postupci, moje slabosti i grijesi... Osjećao sam gađenje, želio sam se osloboditi toga bremena.
Knjižica mi je otkrila da je Isus došao na ovaj svijet kako bi umro za svakoga čovjeka za oproštenje njegovih grijeha i da je taj dar oproštenja - besplatan. Zvučalo je nevjerojatno! Isus mi je nudio najveći mogući dar - novi život, novi početak, oproštenje i preuzimanje mog bremena... Teško mi je bilo povjerovati da takav dar, oproštenje svih mojih grijeha, mogu dobiti besplatno, ali je to bila istina koju sam, nekako, počeo razumijevati. Ta je istina bila rješenje svih mojih problema.
Moje su se duhovne borbe nastavljale. Bio sam rascijepljen između Isusove ponude novoga života i priznanja da je cijeli moj život bio promašaj. S jedne strane život s Isusom, s druge stari život beznađa, boli i poraza. Ipak, unatoč jasnim činjenicama, unatoč tome što Isus nudi sve za ništa, bilo je strahovito teško odbaciti svoj stari život.
Dok je trajala moja unutarnja bitka, u nekim sam trenucima nastojao sam sebe uvjeriti da sve i nije bilo tako loše, ali kad god bih počeo razmišljati na takav način, kao pod rendgenskim zrakama javljale su se ogoljele ružne slike iz mojega života i mnogih stvari koje sam radio. Izuzetno sam jasno vidio da je moje djelovanje najčešće bilo pogrešno. Svi moji motivi su, naime, bili pogrešni jer me u mojim postupcima rukovodila sebičnost, želja da budem u centru pozornosti, ponos...
Krajem rujna 1993. godine, kako se bližio završetak mojega boravka u Makarskoj, moja je agonija jačala. Vruće sam čeznuo za promjenom u svojemu životu, za nečim novim, žarko sam želio biti voljen, ispunjen, čeznuo sam za oslobođenjem od tereta strahova, sumnji, krivnje...
Znao sam da mi to, po vjeri, Isus nudi. Trebao sam samo to prihvatiti - jer dok dar ne primite, taj dar ne pripada vama, zar ne?
Toga najvažnijeg dana, u deset sati ujutro bilo je dosta tmurno, izgledalo je kao pred kišu i uopće nije bilo kupača. Obično sam šetao uz obalu, do Makarske, ali tada sam, ni sam ne znajući zašto, krenuo u posve suprotnome smjeru, od grada prema šumi. U tom dijelu nije bilo žive duše. Danas znam da je Bog želio da budem s njim, u tišini, neometan, bez nazočnosti drugih ljudi kako bi mi dao novi život. Što sam dublje zalazio u šumarak, u meni je sve snažnije gorjela želja da viknem: -Isuse spasi me, ne mogu više ovako, trebam te!
Nisam uspijevao izustiti ni riječ. Kao da mi je netko stavio katanac na usta. Budući da sam se uvijek deklarirao ateistom, čak i u ovim trenucima me je bilo sram reći naglas: - Isuse, spasi me!
Stalno sam se okretao, bojeći se da me slučajno netko ne čuje ako ipak prozborim: - Isuse spasi, oprosti mi, trebam te.

Obraćenje
Zaustavio sam se na pustome, samotnom mjestu uz obalu. Nikoga nije bilo u blizini, bio sam sam samcat, ali osjećao sam nazočnost Svemogućega Boga. Bili smo sami, On i ja. Ne postoje riječi kojima bi se mogao izraziti taj trenutak i taj doživljaj. Bilo je to kao da sam gledao u Boga, u njegovu svetost i pravednost i baš stoga vidio vlastitu prljavost i grešnost.
Uistinu, tada sam, pred svojim Stvoriteljem, na obali, vidio sebe samoga savršeno jasno. Ni u meni, a ni u mojim djelima nije bilo ničega dobrog. Duboko sam se posramio samoga sebe i svoje prljavštine. Pod njegovim svjetlom, ja sam bio tama i sve u meni je bilo tama. Moja djela, za koja sam nekada i mislio da su dobra, sada su, obasjana tom spoznajom, ostala prazna i bez vrijednosti. Shvatio sam da nemam nikakvih zasluga, da je sve što ja, po pravdi, zaslužujem - kazna, vječna propast, pakao.Nitko mi nije trebao reći, znao sam da moj grijeh nije samo protiv drugih ljudi koje sam u životu povrijedio, već da sam griješio protiv samoga Boga.
Premda sam prethodnih dana čitao o Božjem oproštenju kroz Isusa koji je visio na križu, tek mi je to jutro sve postalo kristalno jasno. Ne, nisam ja to shvatio razmišljajući, kakvim filozofskim instrumentarijem izvodeći zaključke, nisam do takvih spoznaja došao ni logičkim razmišljanjem... Ne, toga mi je jutra Božja milost pokazala tko je On, tko je Isus, a tko sam ja. U tim sam veličanstvenim trenucima znao da je, premda zaslužujem osudu, Bog milostiv, a da su njegova ljubav i opraštanje bezgranični.
Plakao sam toga jutra.Priznavao sam Bogu svoje grijehe, sve kojih sam se tada mogao sjetiti i koji su mi dolazili u svijest. To je bilo stanje i osjećaji koje sam čekao cijeli život. Dvadeset i osam godina sam tražio ljubav i prihvaćanje i tek sam tada, tu na morskoj obali, pronašao ono za čime sam sve do tada tragao. Bog mi je govorio da me voli, a ja sam plakao. Kupao sam se u njegovoj ljubavi. Činilo mi se da se s neba spustio mač i presjekao me na dva dijela. Svi su moji grijesi otišli, kao pod zemlju.
U tome mi je trenutku Bog dao novi život.
Skočio sam u uzburkano more, gol golicat. Valovi su se razbijali o obalu i o hridi, ali ja se više ničega nisam plašio. Znao sam da sam rođen u Božju obitelj, da sam nanovo rođen, da sam postao dijete Božje, da sam dobio nebeskog Oca. Izgubio se svaki strah od smrti, od budućnosti.

Igor, Ksenija i Emanuel

Život je odjednom dobio smisao. Grijesi su mi oprošteni. Breme je nestalo. Strahovi su se istopili. Do tada sam pio gastale zbog nervoze, bio sam na najboljemu putu da dobijem čir, imao sam alergiju uzrokovanu brigama i strahovima. Izgubio sam svaku potrebu za cigaretama. Sve je nestalo, kao rukom odneseno. Bio je to dar mojega Gospodina nakon što sam mu, vjerom, rekao da.
Gospodin je postao moj Otac i najbolji prijatelj, najveća vrijednost u mojemu životu. Sve ostalo, od tada, postalo je manje važno. Ja sam, od toga trenutka, svakome čovjeku morao pričati o mojemu Gospodinu i Ocu. Nitko me nije trebao tjerati da čitam Novi zavjet. Imam stalnu glad za Pismom i već ga osam godina kontinuirano čitam. Nijedan dan nisam,od tada, proveo bez Božje riječi.
Dobio sam veliku želju da ljude vodim Bogu i da se molim za njih.
Mnogi su upoznali Gospodina kroz moje osobno svjedočanstvo, a najveća mi je radost što su moji bližnji dobili novi život.
Tek nakon obraćenja shvatio sam zašto neki vjernici imaju želju ići u daleke zemlje i tražiti ljude koji nisu nikada čuli o Isusu. Poznavati Gospodina je iskustvo o kojemu se ne može šutjeti.

Nikada, ni u jednome jedinom trenutku, nisam se pokajao što sam svoj život predao Isusu i što je Isus Krist postao moj Gospodin i Spasitelj.
U 3. poglavlju Ivanova evanđelja, Isus kaže Nikodemu, teologu: - Ako se ne rodiš nanovo, nećeš vidjeti kraljevstva Božjega.
Jednako tako, i ja sam se nanovo rodio vjerom u Isusa Krista. Danas, u najvećim borbama i krizama, znam da je On sa mnom. On me izvlači iz svakoga ponora i pomaže mi, s njim razgovaram o svemu, On me savjetuje kroz Riječ.
Jednom je jedan čovjek ponudio milijun dolara onome tko kaže da se pokajao što je prihvatio Isusa za Gospodina i Spasitelja. Potom je priznao da nema taj novac, ali da, isto tako, nema ni čovjeka koji se pokajao.
Bio sam bolestan i upropašten čovjek, ali Isus je rekao: - Zdravi ne trebaju liječnika nego bolesni, a ja nisam došao spasiti pravedne nego nepravedne, došao sam upravo spasiti grešnike.
Isus Krist je spasio moj život i nikada mu se neću moći dovoljno zahvaliti za to.

Igor